Pages

Sunday, January 13, 2013

Pasji život...

Već neko vreme odlažem pisanje ovog posta. Dva su razloga...prvo, zato što je tužan...drugo, zato što je tužan a ja iz nekih gotovo magijski neracionalnih strahova izbegavam da "navučem malera"...dođe mu to gotovo kao ono "kad vidiš crnu mačku, napravi tri koraga unatrag i...". Znam, znam, gluposti u koje ne verujem. Ali tugu poznajem...i verujem joj.
Pisanje ovog posta odlažem od onog divnog sunčanog jutra, dva dana pred Božić, kad je uginuo Grba.
Sve počinje sredinom decembra kad su bili oni baš baš ledeni dani. Neka kuja skitnica se okucila tu negde oko naše zgrade. Ili sve počinje od mene koja sam nekako oduvek mnogo volela životinje...naročito pse...mene koja sam oduvek bila sanjar, a u nekom momentu poželela da promenim svet...da pomognem, zaštitim...
 tobogan sa krova "kućice"

Inače ja jako dugo maštam o tome kako imam psa...znam mu i ime (do sad smo promenili već tri varijante), karakter, narav...Ma, sve. I imam čvrsto obećanje da ću imati psa i ja zaista svim srcem u to verujem.
Kada je kuja okucila šest kerića na užasnoj hladnoći, to je neko vreme, hmmm...pa vešto skrivano od mene. Kad sam ih otkrila već su progledali. Bili su smešteni u jednu kutiju, pokrivenu nekom starom kišnom kabanicom. I stalno su ležali jedno po drugom, peli se jedni drugima po glavi i tako se valjda grejali...i igrali. Naravno da se Jole plašio da će ta vesela, štrokava grupica da završi kod nas, naravno da sam ja velika devojčica koja zna da to nije moguće, naravno da sam ih zavolela na prvi pogled, naravno... Složili smo se da ćemo ih redovno hraniti i obilaziti. Mleko je bilo tu za njih non-stop. Napravili smo im bolju i sigurniju kućicu. Uskoro su se pojavili "klinci iz kraja", koji su postali njihovi verni drugari. Redovno su ih obilazili, mazili, davali im imena, davali im krišom uzetu hranu iz kuće, svojatali ih. Podsetili su me na nešto što sam gotovo zaboravila suočavajući se sa svakodnevnicom, sa ljudskim pričama i problemima. Podsetili su me na iskru Božanskog koja nam je data, na tu bazičnu/ primarnu/ primalnu dobronamernost, nežnost i dobrotu koju nosimo. Koju često zaboravljamo, koje se odričemo, koju zatrpavamo ovozemaljskim...ali koja je večito sa nama i u nama, u to duboko verujem.

Prvo su nestala dva psa. Ponadali smo se i još uvek se nadamo da ih je neko uzeo, jer su bili najslađi i najnapredniji. Druga dva su nekoliko dana skitala, ali se nekako vratila u leglo. Dva su bila u startu najmršavija, jednog smo prozvali Kenny, jer smo sumnjali da će "izgurati", a drugog Grba. Slabo su jeli, nisu umeli da se izguraju oko čančeta sa hranom. Onda se Kenny povratio, "razjeo", raskrupnjao.
A onda sam tog predprazničkog jutra krenula da šetnem i našla Grbu. Glupavo je sada da patetišem. Da, ja svakodnevno radim sa maltretiranom, zanemarenom, nevoljenom decom, sa maltretiranim ženama i nesrećnim ljudima. Oguglala? Nisam. I ne želim ikada! I nije mi zbog toga manje značajna činjenica da je Grba uginuo. 

Konsultovala sam dragu poznanicu veterinarku koja mi je pružila emotivnu i stručnu podršku. Ako su gliste, da im damo lekove, ako je štenićak...pa, onda je kasno za pomoć, tj.previše su mali za pomoć (prerano/prekasno...sve u svemu-nemoguće). Dali smo im tabletice. I čekali...i čekamo...danas je ostao samo jedan-Kenny...sam, u sad već prevelikoj kućici.
Da ne budem pogrešno shvaćena, ja ZNAM da je nemoguće promeniti svet, spasiti sve nesrećne, ugrožene, obespravljene. Ja ZNAM da je do svakog pojedinca da da svoj doprinos, da dobije svoj mali rat. Ali nekako ipak osećam da nešto u ovom i ovakvom sistemu nije na mestu, da smo negde omašili, nešto propustili. Da smo okrunili i izgubili neku mrvicu onog sjajnog, Božanskog, sveprisutnog.
I ovaj post posvećujem "klincima iz kraja", jer su oni zapravo suština...moji mali heroji...podsetnik na ono što nosimo u grudima. I svim onim ljudima koji vide, koji misle, koji znaju i osećaju!

10 comments:

  1. Ti si moj " klinac iz kraja" trenutno!
    :*

    ReplyDelete
  2. aww... mrva mala <3
    meni je žao životinja, jer si razliku od ljudi, ne mogu pomoći...

    ReplyDelete
    Replies
    1. da...još je on ostao...veruješ li da me je od jutros strah da siđem i pogledam je l tu?
      Meni ih je žao i zato što su totalno neiskvarena bića...opet,za razliku od ljudi.

      Delete
  3. Od kad sam se vratila sa posla nema ni Kenny-ja :(
    Jutros je bi tu...proverila sam, čak sam ga i probudila ne bih li utvrdila da je živ. Kućica prazna...baš tužno, eto...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Žiiiiiv je...deca ga odvukla na igralište. vraćen i uredno i obilno nahranjen!

      Delete
  4. Rasplaka me. :( Potpuno te razumem, ista sam i ja, volela bih da mogu sve da ih spasim i poludim kad vidim koliko su ljudi zli i dođe mi da ih zadavim kad mi kažu: "Aaa, beži, fuj, mrzim životinje!" O_O Znam da je nemoguće da spasim sve, ali isto tako znam da je moguće da pomognem koliko god mogu. Ljudi toliko hrane bacaju svakodnevno, a kad bi sve to davali barem jednoj životinji u svom okruženju (a svi ih imamo i previše), svet bi bio mnogo bolje mesto.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Da, sa tom emocijom i suzama sam i pisala post... neka je opaka neravnoteža...ok je ako ljudi ne žele da imaju životinje, ali da ne žele ni da im spasu život, to je druga priča... Bojim se da svet ipak neće biti baš mnogo bolje mesto za život :(

      Delete
  5. Vratila si me u daleku prošlost i moje dve neuspešne borbe - jednu sa štenećakom, drugu sa glistama. Oba puta sam se borila do kraja, nadala se čudu, ali su mi na rukama izdisali. Tada sam gledala smrti u oči i suočavala se sa svojom nemoći pred neminovnostima života i smrti. Tada sam shvatila da nemam čarobne moći. Dobro je da je Keni i dalje tu i dobro je da su "deca iz kraja" i dalje tu :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Znam, znam...zato i verujem da je najvažnije da pokušamo, da napravimo neki makar mali korak. Eto, od cele skupine samo je Kenny ostao, ukrupnjao se, blentav je i obožava da se igra i mazi. I to je nešto...od 6, jedan živ i srećan! U poverenju, postoje indicije da je Kenny devojčica :)

      Delete

 
Copyright 2012 Dnevnici malenog miša. Powered by Blogger